Kako počinje “rad na sebi”?

Čula sam u posljednje vrijeme kako “rad na sebi” nije baš dobra složenica i da je zapravo čitav naš život rad na sebi. I mogu se složiti s time, ali mogu se složiti i s time da ne radimo mi baš svi stalno na sebi. Pričajući o samoj sebi, mogu reći da sam ja dobar komad života provela misleći da su mi neke druge stvari, okolnosti, ljudi, događaji krivi i odgovorni za neka moja životna stanja i odabire. I da sam često u nekim situacijama koje bi mi došle na put tražila odgovornost ili rješenje negdje vani. Ako pri svakoj prepreci upremo prst u nekog drugog, kriva je država, predsjednik, gradonačelnik, mama, tata, partner ili susjed, onda se u mojim konceptima to ne može zvati “rad na sebi”, već želja za radom na drugima!

Pročitala sam nedavno jednu dobru rečenicu koja kaže: da bi čovjek počeo raditi na sebi, mora mu biti stvarno dosta vlastitih sra…!

Kako je počeo moj “rad na sebi”?

Moj rad počeo je padom na glavu i potresom mozga. Tada se to činilo kao zbilja nezgodan doživljaj s puno negativnih posljedica. Pala sam i udarila glavom u kuhinjski element, zadobila teži potres mozga, kratkotrajniju amneziju, ozljedila oko i zube. Na svu sreću, bez nekih težih posljedica, ali s naputkom da sve što mogu je ležati u mraku, smanjiti podražaje, piti vitamine i minerale i čekati. Kako mi je pamćenje bilo nikakvo, izgubila sam godinu na faksu, ali dobila vrijeme za istraživanje nekih novih tema, koje su me već i prije zanimale, ali nisu imale dovoljno prostora. Nisam više mogla stvarati mentalne napretke, ali sam mogla one emotivne i duhovne, koji su me na kraju i doveli do iscjeljenja tijela i sveopćeg pomaka.

Kolegica s faksa koja me posjećivala svaki dan predložila mi je poznanicu koja se bavila energetskom terapijom i to je bio moj prvi susret s reikijem. Kasnije je ta ista gospođa postala moja učiteljica reikija, theta iscjeljivanja i još mnogih tehnika. Ušla sam kod nje u prostoriju u kojoj je tada radila i samo se otvorila jedna rijeka neisplakanih suza. Mislim da sam na prvih nekoliko tretmana isplakala nekoliko godina. Počela sam nadoknađivati.

Nadoknada neodrađenog

Tek sam kasnije shvatila kako mi je potres mozga bio velika prekretnica koja me na puno polja maknula s mjesta. Prije njega, u životu su mi se zaredale razne stresne situacije: nisam upisala željeni faks – smrt oca – gubitak obiteljske firme – kaos i svađe u obiteljskim odnosima – loš partnerski odnos – nezadovoljstvo studijem. Sve to dovelo je do puno nejasnoća i nesigurnosti i pomalo i depresivnog stanja koje tada nisam znala prepoznati, ali se manifestiralo kao izrazita kontrola ishrane i treninga.

Potres mozga je napravio reset jer više nisam mogla raditi većinu stvari koje su mi ispunjavale svakodnevicu, ali sam mogla pustiti tijelu da se odmara i da osjeća i da se grč stvaran godinama polako opusti.

Naučila sam da se neke stvari mogu samo odgoditi, ali da vrijeme ne liječi, kao što nam vole reći. Vrijeme čini da se stvari sagledaju na novi način, ako nešto napravimo s njima i sami sa sobom, da nam otežavaju život latentno, ali postojano ili da eksplodiravaju kad se najmanje nadamo.

Kako je išlo dalje?

Od potresa mozga sam se oporavila, ali sam imala u rukama i nove alate i spoznala koliko je istinski “rad na sebi” važan. Nisam više čekala da se loš odnos raspadne, nego sam ga završila. Odlučila sam završiti faks jer se činilo da je to dobra odluka kad si na 3. godini. Počela sam donositi vlastite odluke, malo po malo.

Stvari ne idu preko noći, uvidi se dogode odjednom, ali nakon njih slijedi rad. Utabati novo. Prepoznavati u situacijama vraćanje unazad. A i to je isto sasvim normalno. Ideš naprijed pa malo nazad pa dva koraka naprijed.

Sa sobom treba biti i nježan i čvrst istovremeno. Stotine izgovora se rode u glavi. Od predobrog ili prelošeg vremena do uspoređivanja s tuđim životima. Drugima je lakše, šteta je biti na radionici, a vani Sunce!

Nakon reikija i thete došle su na red nove izazovne tehnike, od Škole života do yoga i konstelacijske škole.

Kako je danas?

Danas doslovno ne prepoznajem da sam ja bila ta Ivana koja je pala na glavu. Ne mogu prizvati svoja tadašnja razmišljanja, ali znam kako sam se tada osjećala. Nedostajalo je odgovornosti, jasnoće. Magla je bila sveprisutna, ništa nije imalo previše smisla. Za mene danas se život svodi na nekoliko jednostavnih pojmova – balans i odgovornost kad se radi o nama i prihvaćanje i uvažavanje kad se radi o drugima.

Prije nekog vremena, moja mi je konstelacijska učiteljica rekla nakon jedne konstelacije: čestitam, sad si napokon došla do sebe i počela “raditi na sebi”. Zaprepastila sam se!! Toliko godina intenzivnog kopanja, sve od pada na glavu, a tek sam sad došla do sebe?! Dugo sam razmišljala o tome i zaključila da je u pravu, do sad sam razgrtala ideje i percpecije o drugima, a tada sam napokon počela razgrtati samu sebe.

Dakle, rad nikad ne staje!!

Da, rad nikad ne staje. Razgrtanje i micanje magle je stalni i vječni proces, ali se isplati svake minute. Odgovorno tvrdim da sada, 20 godina nakon pada na glavu i ujedno i 20 godina starija, imam daleko više energije nego tada i život mi se čini puno privlačnijim i smislenijim, ispunjenijim i kvalitetnijim.

Ne kažem da svi moramo pasti na glavu niti da ja to žeim ponoviti, ali s ovim odmakom vidim da je tada za mene to bio dobar odabir!