Svi dijelovi nas
Podsjetila me ova slika lišća koliko je dugo trebalo da naučim prihvaćati sve dijelove sebe, sva njihova raspoloženja i sva prelijevanja raspoloženja iz jednog u drugo.
Koliko smo često pokušavali zadržati euforično raspoloženje ili forsirati tulum koji baš taj dan nije tulum.
Rekla bih da smo sazdani od puno više slojeva nego što si to volimo priznati, a da je svaki pokušaj da se zadržimo samo na ugodnim slojevima, propao u startu.
utjecajem promjena temperature i sezone? Zašto onda i sebe ne doživljavamo kao dio prirode i ne čekamo s nestrpljenjem kakve će nam nove boje promjene donijeti?
Kod mene je to uvijek bio strah. Strah da ponovno ne iskusim neku emociju koja mi nije bila ugodna, pa bih onda boreći se s proživljavanjem nečeg nepoznato, produljila i usporila prirodni tijek stvari.
Povratak na prihvaćanje
Uvijek se vraćamo na dobro staro prihvaćanje, prihvaćanje nas samih takvih kakvi jesmo i prihvaćanje da smo skloni promjenama više nego što bismo to voljeli biti.
Upravo u tom prihvaćanju i istraživanju nekih mračnijih kutaka, nalaze se razna tajna vrata do vrlo ugodnih momenata i do lakše prolaženja kroz teže periode.
Staro i neriješeno
Ovih dana osjetila sam nešto što već dugo nisam. Neki osjećaj tupila, bezidejnosti i besmisla. Osjetila sam tu neku duboku potištenost i osjećaj da ništa baš nema puno smisla. Poznat mi je taj osjećaj otprije, nekad davno znao se češće pojavljivati, najčešće u fazama kad bih stvarno radila stvari u kojima nisam nalazila puno smisla.
Neki kažu da je post-covid takav, sklon depresivnim stanjima, zatvorenost u stan bome ne pomaže.
Štogod da je, odlučila sam prihvatiti taj osjeća i produbiti ga da vidim što je ispod njega. Pustila sam si da se vučem po stanu, bez dizanja energije muzikom ili glumljenja da se osjećam bolje nego što se osjećam. Pitala sam se što se događa.
Kad sam bila malo bolje raspoložena, počela sam si nuditi ideje o tome što sve ima smisla, ali sam otkrila jedan duboko povrijeđeni dio sebe, jedan koji vrlo često nije viđen ni od mene same. Dio koji želi da ga se pita kako je, dio koji želi da mu netko dozvoli da se odmori, dio koji treba dopuštenje. Onaj koji hoće da ga se nahvali i zatim nagradi odmoru, da mu netko kaže da je zaslužio.
A kako se to jednostavno nije događalo, dio je postao ljut, uvrijeđen i povrijeđen.
Naučila sam da, kao prvo, trebam sebi dati pravo na odmor onda kad sam umorna, a ne kad sam izvršila dovoljno zadataka da bih mogla zaključiti da je u redu da sam umorna. Naučila sam da odmor nije nagrada, već sastavni dio života i svakog dana i da ga ne moramo zaslužiti.
Što sam naučila?
I naučila sam da je dobro koji put potonuti da bismo izronili pametniji.
I onda kad sam bila spremna, napravila sam sama sebi jedan theta tretman i otpustila sva uvjerenja o tome da se odmor mora zaslužiti, o tome da je biti ekstremno umoran znak vlastite vrijednosti, o tome da stalno moram u vanjskim pohvalama tražiti dokaz vrijednosti.
Zima je doba introspekcije, a ja sam je se baš dobro primila ove godine.
No dobro, zato će mi proljeće biti rasterećenije 😂.
