Kako sam se ponovo povezala s precima?
Ponovo sam se povezala s precima tako što sam otišla na lice mjesta. Tamo gdje su se moji preci, između ostalih mjesta, također rađali, živjeli, doživljavali iskustva i na kraju otišli dalje.
Tih dana kad sam bila u Jajcu, trebala sam zapravo biti na moru, na Galevcu, na konstelacijskom retreatu naše konstelacijske udruge.
No, stvari su se slagale tako da sam to morala otkazati, ali znala sam i osjećala da mi taj tjedan ipak nešto treba, da nešto moram upaliti u sebi.
Kako se stvari otvore kad ih treba i zašto slušati unutarnji glas
Odlučila sam otići u Jajce, u rodni grad mog djeda. Znala sam da idem po nešto jer me to putovanje vuklo i vuklo već duže vrijeme.
Otišla sam, nisam znala po što točno osim upoznati sebe i kćer s time otkuda smo još. Koji su nas to sve dijelovi zemaljske kugle oblikovali i smjestili u Zagreb.
Osim neke velike sreće i zahvalnosti, osjetila sam i veliki ponos, biti iz tako divnog kraja je stvarno ispunjavajuće.
Ali, tek po povratku, kad me jedna draga žena, usred bodyworka pitala: ma po što si ti išla u to Jajce?, izašlo je iz mene: po hrabrost i snagu!
Pa da! Taj moj djed bio je strašno hrabar, spakirao se u nepoznatom smjeru u potrazi za boljim i želji da se makneš na vrijeme kad osjetiš da stvari ne idu dobrim tokom. Snaga koja ti treba za to i za stalno kretanje ispočetka je sigurno ogromna. Ostaviti sve što si napravio i u što si ulagao i reći sebi i ženi kako od sutra živite na sasvim novom mjestu i da će sve biti kako treba nije baš mala stvar. A onda stvarno i stvoriti sve što je naš djed stvorio je čudo!
Koliko predaka, toliko čudnovatih poklona!
Eto, po to sam išla!
Pa kad me pitaju zašto preci, zašto se stalno povezivati s njima? Pa upravo zato da probudite njihove kvalitete u sebi, jer ih svi imamo, samo trebamo postati svjesni da ih imamo!!
Sad znam da i ja nosim hrabrost i snagu, sad znam odakle dolazi ta potreba da se ide i gradi, a ne stoji na mjestu!!
Bio je to jedan LIVE BLAGOSLOV PREDAKA i hvala mu na tome!
U ključnim periodima našeg života, preci su itekako prisutni. Ne znamo ih uvijek prepoznati, ali s otvaranjem naših osjetila prema tim izvorima i onome što je bilo prije nas, otvaramo velike potencijale i postajemo spremniji i prepoznati prisutnost, ali i kvalitete u sebi.
Baku, ženu ovog djeda, puno sam bolje poznavala, pa njenu odlučnost i neustrašivost u nekim situacijama itekako prepoznajem. I uvijek je se sjetim.
Tko zna koliko karata još možemo okrenuti, koliko gumbića upaliti!
IDEMO ZAJEDNO!
Dođi na radionice!
